Vratite se na početnu stranicu

Upišite se u naš newsletter

Priča jedne bebe

Evo me, ležim u rozoj kolijevci dok mi mama tepa: 'Sunčeko moje malo, jel si mi gladna?' Kad bih mogla govoriti, ne samo da bih joj rekla da jesam, već bih joj nadodala da mi ispeče komad mesa i napravi salatu, jer mi je već stvarno dosta ovog majčinog mlijeka. Svaki dan isti jelovnik, nije ni čudo kako svaki drugi put povratim po mami poslije jela. 'Ma pusti moju mačkicu na miru, ona bi sigurno gledala nogomet sa tatom!' Javio se tata i u trenu se stvorio pokraj mene. 'Što kažeš, mala moja?' Upitao me umilno. Da mogu govoriti, lijepo bih mu rekla neka mi pusti 'Praščića Prestona' ili 'Toma & Jerrya', a ne stalno nogomet i nogomet. Ja bih crtiće!
Uzeo me u naručje i najednom se osmijeh na njegovom licu izmijenio u gađenje.
'Uh, čini se da se netko namirisao! Ženice, ti preuzimaš!' Hrabro se ponio.
Pa, je li on normalan, to je sasvim ok, ako napuniš pelenu. Uvijek radi neke scene. Još se sjećam kad sam u maminom trbuhu, prije četiri mjeseca, ili deset. Ma ne znam, pa nisam još naučila brojati, tek sam stara dva mjeseca, ili godinu, ma ne znam.
Uglavnom, onda kad sam bila u maminom trbuhu i kad je mama počela jako urlati jer sam je udarala po trbuhu da me pusti van, jer mi je užasno dosadilo gledati mamine organe kako plutaju oko mene i htjela sam napokon izaći na svjetlo dana, tata je napravio takvu paniku, da smo svi bili uznemireni zbog njegovog duševnog stanja. Čula sam kako izvana urla: 'Samo malo, dušo, da neđem ključeve!', prebirući po džepovima i ladicama. Kad je napokon našao klučeve, odveo je mamu i mene u maminom trbuhu do dizala. U svoj panici je pritisnuo gumb do 9. kata, koliko sam čula, pa smo se, stigavši tamo, morali ponovno vraćati u prizemlje. Od sve te zbrke, prestala sam udarati mamu, pa je ona bila smirena, a mene je samo zanimalo da li ćemo i tatu morati ostaviti u bolnici. Stigavši u bolnicu, tata je želio biti u operacijskoj sali s mamom, ali ga liječnik nije pusti, zbog njegovog uznemirenog stanja, pa se jako razljutio. Čula sam ja, ali se pravio da je smiren.
Mamu su smjestili na nekakav krevet i rekli joj:'Tiskajte!' Ja sam to shvatila kao zapovijed, pa sam počela ponovno udarati po maminom trbuhu, a ona je vikala tako jako, da mi je skoro probila bubnjić. To su bili prvi zvuci koje sam čula kada sam se ubrzo našla vani, u nepoznatom svijetu. Oko sebe sam vidjela gomilu zelenih ljudi. doktora, a jednom nikada neću oprostiti što me udario po stražnjici, pa sam se dobro izderala na njega.
Nadam se da če zapamtiti da sa mnom nema šale drugi put kad se sretnemo.
Kasnije su me smjestili pokraj mame u bolničku sobu gdje smo ostale nekoliko dana, a tata nas je obasipao cvijećem, medekima i balonima. Stalno je nešto šaputao mami na uho i oboje su se smiješili, a mislili su da ih ne čujem.
'Gle, ima tvoj nos!' Tata je uspoređivao moj mali nosić sa maminom nosurinom. Baš me zanima odkud mu je to palo na pamet. Uglavnom su me hvalili naveliko i naširoko, i nadugačko. E, neću im dati da me razmaze, bit ću uzorna mamina i tatina kći.
Sve ću im to reći, svih sto dvanaest rečenica, kada naučim govoriti. I brojati.
Sada je mama poslala tatu da prošeće našeg psa Miška (kojeg smo tako nazvali dok se još nije udebljao 15 kilograma), pa ja ipak idem gledati crtiće!
Hvala, mama!

Poslala: Helena Golac, 13. godina